I prim.Sead-Sejo Mulahasanović,dr.med.voditelj mostarske Kardiokirurgije je ove godine među nominiranim za Osobu 2009.godine i nagradu Večernjakov pečat.Ovaj samozatajni Mostarac koji je napravio zavidnu karijeru u svjetski poznatom i priznatom berlinskom Centru za srce ne voli govoriti o sebi. Tijekom cijelog razgovora u prvi plan stavlja svoje pacijente,mlade kolege suradnike s mostarskoga Odjela za kardiokirurgiju Klinike za kirurgiju KB Mostar koje želi naučiti kardiokirurškom poslu,te svoje uzore-liječnike od kojih je tijekom bogate karijere učio i dostigao najveće profesionalne domete.Na naš upit o primarijusu doktoru Mulahasanoviću mlađe kolege s Kardiokirurgije odgovaraju kako im čini osobitu čast učiti od jednog takvog vrhunskog stručnjaka i iznimnog čovjeka.

 

 

Rođen sam 19.studenoga 1950.godine u općini Prozor-Rama.Gimnaziju sam završio u Mostaru.1974. godine sam diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu,

i specijalizirao opću kirurgiju u Zagrebu 1985.godine.1987.godine sam završio subspecijalizaciju iz torakalne kirurgije i sve do izbijanja rata u Mostaru radio na mjestu voditelja Odjela za torakalnu kirurgiju RMC-a dr.Safet Mujić.U kolovozu ratne 1993. godine napuštam Mostar s obitelji i odlazim u Njemačku gdje se stjecajem okolnosti zapošljavam u  berlinskom Centru za srce,jednoj od vrhunskih medicinskih ustanova iz oblasti kardijalne kirurgije.Afirmirao sam se radom i zahvaljujući svom znanju i sposobnosti vrlo brzo dospijevam do prestižne dužnosti u Centru,jedan od tri vodeća primarijusa(dr.Miralem Pašić- iz Tuzle, dr.Wong iz NR Kine i ja,opas.aut.).Nas trojica smo bili zaduženi za najteže i najsloženije operacije u berlinskom Centru što je davalo razinu kvalitete te vrhunske medicinske ustanove. Godinama sam bio prvi asistent dr.Hetzeru.Preko 200 transplatacija pluća smo uradili.Među prvima u Europi.Istodobno među prvima smo radili laserske operacije na srcu.I danas imam video kasete reportaža s njemačke RTL i ARTE-televizije koje govore o mladoj ženi Njemici kojoj je prije dvije-tri godine uspješno urađena transplatacija pluća.Novinari su pratili tijek operativnog zahvata,njezin oporavak i sve te dramatične promjene.Bio sam voditelj programa za transplataciju pluća i uradio ih 210.

 

 

Godišnje se u tom centru uradi 4 500 do 5 000 operacija,sedam je operativnih dvorana,150 liječnika,a voditelj Centra je jedna živa legenda iz oblasti kardiokirurgije po kojem  se i operacije na srcu nazivaju,pionir kardijalne kirurgije prof.dr.sc.Roland Hetzer.Dolazio je i u Mostar u dva navrata i počasni je član bosanskohercegovačke Akademije znanosti i umjetnosti,a pod njegovim nadzorom osnovan je i Odjel za kardiokirurgiju u Mostaru.Nažalost iz osobnih razloga mi smo nakratko morali prekinuti tu suradnju jer se razbolio prof.Wong,tako da pred moj odlazak iz Berlina prof. Hetzer nije me htio pustiti što je i razumljivo,a meni je bilo stalo da se vratim u Hercegovinu.Suradnja je nakratko prekinuta,ali ne na neki ružan način.Ja sam se želio ovdje vratiti pod svaku cijenu.

uz potporu ravnatelja mostarske bolnice prof.dr.sc. Ante Kvesića,dr.med.,a prof.Hetzer me htio zadržati,jer je odjednom na berlinskoj Klinici nastala velika praznina.Nakon mog razgovora s njima kada sam mu rekao –Profesore ako još jedan dan ostanem u Berlinu,ja ću umrijeti,njemu je to bilo simpatično,nasmijao se i potpisao mi odobrenje da mogu ići.Sve je bilo sporazumno i prijateljski,dao mi je pismo, sve preporuke,žao mu je bilo što odlazim jer smo se razumjeli i dobro surađivali,godinama sam bio njegov prvi asistent i radili smo najteže operacije.Danas kada se nalazim u posjetu Berlinu obvezno svratim do Klinike,posjetim prof.Hetzera,a on ima želju nas ponovno posjetiti ovdje u Mostaru,samo je problem na koji će način uskladiti termine.Mogu neskromno istaknuti kako smo bili suport i osnutku sarajevskoga Centra za srce s njemačkim timom, a ponosan sam što su moji bivši đaci sada vodeći tim kardiokirurga u Berlinu,osim prof. Pašića i prof. Wonga.

 

Oni su mi cijelo ovo razdoblje bili najvećom potporom.Posebice supruga-Gorana.Imam dvoje djece-sina Amira i kćerku Amru oboje danas imaju njemačko državljanstvo.Sin je završio studij na tehničkom Sveučilištu u Berlinu,a kćerka je završna godina biokemije u Munchenu,na jednom od vodećih europskih sveučilišta iz oblasti biokemije.Uvijek kažem kako mi je supruga cijelo ovo vrijeme bila moja desna ruka,uvijek mi je u svemu davala potporu,pa tako i kada sam se odlučio vratiti kazala je da ide tamo gdje ja idem.Supruzi rado pomognem doma, a hobi mi je ribolov,šetnja i cvijeće.

 

 

 

Bio sam sudionikom brojnih kongresa diljem Europe, potom kongresa kardiokirurga u Opatiji, na Brijunima(Republika Hrvatska).Te referencije mogu se jednostavno pronaći na internetu.Moram ovom prigodom istaknuti kako sam po pitanju pisanja bio prilično lijen.Ja sam bio više rudar koji je volio raditi,a moje mlađe kolege su objavljivali moje operacije.Neke koje sam radio znale su trajati po dva dana i dvije noći.Nakon njih bi jedva čekao doći doma i biti s obitelji.Nije jednostavno sjesti nakon takvih napora i baviti se pisanjem i  znanošću.To pretpostavljam može čovjek koji je sam i nema obiteljskih obveza.No,bez obzira dosta radova je objavljeno u medicinskim publikacijama(dostupno na internetu,opas.aut.),osam autorskih i koautorskih stručnih članaka o aorti,transplataciji pluća,plućnih embolija,itd.

 

Ja sam čovjek koji voli red i disciplinu.I prije Njemačke sam imao dobre učitelje.Svakako želim spomenuti svoga velikoga učitelja prim.dr. Petra Rafaelija,voditelja mostarske Kirurgije,prof.Rifata Tvrtkovića iz Sarajeva i prof. Rolanda Hetzera.To su tri imena koja su ostavila dubok trag u mom kirurškom radu.Sva trojica izvrsni kirurzi i ljudi koji cijene disciplinu,što je i stajalište koje osobno zastupam.Ključ uspjeha jedne medicinske ustanove je jedna besprijekorna disciplina, a u središtu svega uvijek je bio i ostat će pacijent.Sukladno tim načelima mi smo ovdje u mostarskoj Kliničkoj bolnici i osnovali Odjel za kardiokirurgiju.

Naš cilj je zadovoljan pacijent,a sestra Marija vam može dati na uvid pisma zahvale koje nam po odlasku iz bolnice i s našeg odjela svakodnevno ostavljaju pacijenti.

Po povratku u Mostar znao sam gdje dolazim,no očekivao sam veći napredak.No,bit će bolje nadam se.Žalosna je činjenica da jedan ovakav kraj poput Hercegovine propada.Posjedujemo ogromni potencijal za razvoj .Mi ovdje jednostavno ne cijenimo što imamo,ono što nam je Bogom dano.

 

 

Poruka kolegama je da se više okrenu pacijentima,a društvu da nagradi struku.Prosvjeta i zdravstvo na ovim prostorima nekako su uvijek bili na marginama.Meni je oduvijek bila želja,a evo već neko je vrijeme i realiziram i na svojevrstan način živim da iza sebe nešto ostavim.Trudim se da naučim mlade liječnike ne samo kardiokirurškom poslu,nego i ljubavi prema profesiji i osjećaju za svakog pacijenta.Osobno sam vodio uredan život,kao student bavio sam se i športom i evo unatoč tom napornom životnom i radnom zapadnoeuropskom ritmu,gdje si faktički 24.00 sata, non-stop u mašini,ostao zdrav i vitalan,što i svojim mlađim kolegama od srca želim.Jedna digresija nedavno mi je najveći kompliment uputio prof.dr.sc.Branko Bakula,dr.med. koji je kazao da kada bi on trebao operirati srce da bi mi s punim povjerenjem odmah legao na stol.